DAN REPUBLIKE
www.majamilcec.blogspot.com
POPIZDILA sam neki
dan na burzi i prekoračila dugačak red nesretnih ljudi. Nek se guraju i nek
čekaju. I ja sam nesretna, pa kaj?
Dođem do drugog kata i pripremim se napasti ured
svoje referentice molotovljevim koktelom i petardama, kad ono ured
prazan.
Smrdi po luku i znoju. Nije mi jasno.
Tu sjede dve babe, fejs tu tejs s kompjutorima i
obično je bar jedna na radnom mjestu (dok ova druga negdje skrivečki maže masni
burek koji joj se lijepi za brkove). Nije pauza. Kae ovo?
Niš, sjednem fino, raskomotim se i mislim si kak bi
sad mogla pokrasti sve kaj imaju tu o ofisu, ali ziher su svuda nadzorne
kamere, tak da moj opsesivno-kompulzivni poremećaj neće biti zadovoljen i
udobrovoljen. Prođe tako deset minuta, ja sama još uvijek.
Prebirem papire po stolu svoje referentice.
Profesionalni plan, pa profesionalni plan, pa novčana naknada, pa sve u pičku
materinu, idem se ulogirat na fejs.
Je, al kaj ak im srušim sistem? Umreženi su svi na
burzi, pa tak i moje babe.
Vrag mi mira neda. Idem vidjet čime se to referenti
zabavljaju onlajn. Eksel, eksel, eksel. Tablice množenja nesretnika.
Tres, škrip! Upada moja referentica.
- Tko ste vi?!
- Pa vaša mušterija..., ne?
- Ne sjećam vas se, dajte mi osobnu.
- Izvolte.
- Aaaa, vi ste ona koja pije lijekove.
- Da, gospođo.
- Zašto se niste javili prošli mjesec?
- Pila sam lijekove.
- Molim?
- Pila sam
lijekove.
- Ahaa, pa niste mogli se doći javiti.
- Da, gospođo. Bila sam toliko ušlagirana
psihofafarmacima da sam skroz zaboravila na vas. Ali, vidim, i vi na mene.
- Kako se sad osjećate?
- Odlično!
- Oćete statirati na snimanjima?
- Statiram cijeli život.
- Dobro, opravdat ću vam deseti mjesec. I molim
vas, pazite na sebe.
- Obećajem, gospođo. Časna pionirska i sretan
vam Dan Republike.
