Upomoć.
Umirem. Upomoć! Zlo mi je. Umirem!
(Barbara,
otpjevaj nešto!)
Nakon
žestoke svađe sinoć s Goranom, nakon što je otišao i ostavio me na balkonu s napola
popušenom cigaretom, zblenutu, začuđenu i u šoku, odlučila sam probdjeti
ostatak noći i otići drito u redakciju. Sva uplakana i još i naotečenih kapaka,
otišla sam ravno za svoj stol, sjela za stolicu-vtuljak, zavrtila se par puta i
digla noge na radnu površinul. U kaubojskom stilu. Uključila sam komp, opsovala
mu sve po spisku, obrisala od suza razmazanu maskaru, lupila svom snagom šakom
u monitor, rasplakala se, progutala knedlu, naježila se i počela mahnito
tipkati:
Vrapče.
Jankomir. Rebro. Ludara. Biraj, bejbe. Betty odavno nije više fora. Smrt je kraljica.
Gad je otišao. Na moj sprovod neće doći. Ne smije. Kad umrem, recite mu da mi
ne dira grob. Jer ću se mrtva dići i ubiti ga.
Gad.Gad.
Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad.
Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad.
Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad.
Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad.
Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad.
Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. I ona se na kraju ubila. Klasika. Ne. On ju
je ubio. Ona si je oko iskopala*, a on je zadavio. Volio ju je.
PA – TE-
TI- KA. Pašteta. Paštašuta.
Kraj.
(Lijepa
si.)
„MRŠ!“
- Barb
je poludjela.
- Netko
me spominje?!
Pssst. Slom živaca.
(Lijepa si.)
„Ubit
ću teeeee! To hoćeš? Umriiiiiii!!!!!!!“
(Lijepa
si.)
„ Gadeeeeeeeeeeee!!!“
Pukla
je. Tiho.
- Vi
ste lude! Sve ste lude! Prestanite šaptati! Pustite me na miru!
Pssst.
U bolnicu.
Prve
jutarnje kolegice pristigle su u redakciju i sad bulje u mene i slušaju kako
urlam. „Mrtav si! Evo ti, na, metak, nož, umri!“ Pričinilo mi se na tren da sam
ga vidjela, snenog i raščupanog kako mi ide u susret, ali vizija je brzo
iščeznula i sve je opet bilo prepuno crnih i bijelih točkica kao u nekom bed
trip-ukazanju, noćnoj mori bez početka i kraja, tužnoj halucinaciji. A onda mi
je srce počelo luđački kucati. Lupati. Udarati. Sve brže i brže. Gubila sam
dah, a niz leđa curio mi je ledeni znoj. Crnilo pred očima tjeralo me u panični strah
da ću umrijeti. A onda sam pala na pod. Umrijet ću. Ionako to želim. Nema me
više. Mrtva sam. U faking četrdesetdrugoj godini svojeg kratkog osakaćenog života.
Tko bi rekao da će ovako stamena žena poput mene, Barbare Meštek, novinarske
atrakcije i genijalke u redakciji INN-a, jednog od trenutno najpopularnijeg
ženskog modnog portala na netu i i kandidatice za Pulitzerovu nagradu za članke
o ženskom fetiš donjem rublju, usred redakcije izgubiti pamet i kontrolu,
crknuti zbog jednog muškarca, grcati i buncati u panici, totalno bespomoćna. Jebeno
bespomoćna. Faking aloun. Mislim da sam se srušila u nesvjest jer mi se nešto
crno nadvilo nad kapke. Ležim i tresem se na podu. Da se bar onesvijestim, da
ništa ne osjećam. Ovako me budnu i svjesnu, svakim trenutkom teška tuga. Nema
utjehe. Zažmirim, i kad me je tama uzela k sebi, ostala sam sama u svojoj boli.
Ništa više nije imalo smisla. Osjećam kako mi se približava neka čudovišna crna
zvijer, kako puže tlom pa prelazi na moje noge. Gladna je. Žedna moje krvi.
Moja će ju smrt nahraniti, jer ja se više ne mogu suočiti fejs tu fejs sa
životom. Gotovo je.
(Barbara,
odglumi to!)
Ne mogu micati prstima. Snažna bol u prsima
mi oduzima dah. Netko urla.
- Ima sve indikacije srčanog udara! Infarkt!
Evo, sva je poplavila! Barb? Barb, čuješ li nas? Barb reci nešto! Najrađe bi im
rekla da idu u onu stvar, zar ne kuže da sam sva utrnula i paralizirana i ne
mogu micati usnama?! Bol u prsima postaje sve žešća. Infarkt. Isusamu.
(Lijepa
si.)
Netko
je pozvao hitnu. Bolničari me nose u kola, a vidim da Peg ide sa samnom.
– Barbara Meštek.
Peg priča s doktorom koji nešto upisuje u
komp.
- Meštek, ne Mečtek! Godište?
Sedamdesetdrugo. Je, na penicilin.
- Barb, na penicilin si alergična, je' tako?
– ovo je više konstatacija nego pitanje, pa ne moram otvarati usta.
Nakon povuci-potegni-rastegni-okreni-zini-pokaži-zjenice
pregleda, kažu da trebam na hitnu psihijatrijsku, jer da imam napad panike. Posjedaju
me u invalidska kolica i govore da će sve biti u redu, je, sve će biti u redu,
samo relax, opušteno, sve pet.
Psihijatar,
dežurni, sasvim slučajno je baš onaj moj Bosanac. O ne! Sad će mi držati bukvicu. Nisam više od pola
godine bila na kontroli.
- O pa draga moja Barbara, dobrodošla ti u
moje dežurstvo. Vidi je što je zgodna. Skockana. A Barbara?
– Dobar dan, profesore – promucam.
– Nem' ti meni tako mutavo, nasmij se!
– Nije mi do smjeha. Profesore, što mi je?
– Vidjet ćemo.
– Jel' infarkt?
– Barbara, ne zajebavaj. Kakav te infarkt
sad ulovio.
– Ali ta bol u prsima, profesore.
– Nije infarkt i začepi! Nego,zlato, Barbara,
dušo, ajd ti meni odpjevaj nešto.
– Neee.
– Otpjevaj
mi „Milost“ .
– Kaj?!
- Bijah
slijep a sada vidim. Ja ću te pratiti na gitari.
- Amaaazing
Graaaaceee...
Isuse on je totalno lud.
– Ne mogu!
– Ajd onda onu našu, bosansku. „...Noćas
zvijezde padat će, jedna od njih naša je...“ Pjevaj, Barbara! Jeboga ja. Da te čujem!
- Ne
mogu.
- Pjevaj
ili ćeš ostati u bolnici.
- Neeeeeeeee!!!!
– Dobro,
onda ćeš prileći malo. Sestro, dajte ovoj mojoj Meštekici dvadest miligramai c
vitamin u fiziloškoj otopini intravenozno.
Šrink me poslao na infuziju. Mater mu.
Prof.dr. Makovljević. Raspjevani Bosanac,
rođeni Sarajlija. Namjerno mi to radi jer zna koliko se bojim igle. I zna da ću
popizditi zbog toga, ali infuzija će učiniti svoje. Ležim tako i buljim u
plafon. Teče i teče, teče jedan slap, kapljica, kap, kap, kap.
– Gotovo
je, idemo. Možete ustati – viče sestra da me probudi jer mora da sam zaspala od
tih normabela u kapima.
– Kae
ovo, sestro? Kam me vodite sad? Hoću doma, dobro mi je.
– Sumnjam.
– Hoću
doma!
– Ne
možete. Morat ćete možda ostati u bolnici.
– Kae,
dobro sam! Idem doma!
– To će profesor Makovljević odlučiti.
- Ooooo...! Evo moje Barbare, dođi dušo, reci
što se dogodilo?
- Poludjela sam. Goran me...
– S Goranom si se svađala?!
- Ostavio me. Bio s jednom fufom. Kaže da
nije...
- Pa što? Ko ga jebe.
- Poludjet ću bez njega!
- Barbara, dušo, ne zajebavaj. Po koji put
ti trebam reći da se ne dovodiš u ovakvu situaciju?! Zbog muškarca ovako
patiti, ts ts, ts ts.
- U kurac i vi i bolnica i Goran i režije i
Božić katolički i pravoslavni da prokleta vam bila svima nova godina! Nemam
nova..
- U redu je, Barbara. Sve ja to razumijem.
Ali s muškarcima u konflikt netko s tvojom graničnom dijagnozom ne smije si
dopustiti da ulazi samo tako. Ostavio te, pa što? Koliko novaca trebaš?
– Ma, ništa profesore, hvala vam od srca,
stvarno, divni ste, ali ne mogu to.
– Ajd' ne zajebavaj, uzmi.
– Ne!
– Dobro,
ako trebaš, tu sam.
– Hospitalizirat
ćete me?
– Paranoidna
si.
– Hoćete,
znam.
– Ne
trkeljaj.
– Hoću
doma!
– Ići
ćeš, samo ne odmah. Polako. Opusti se.
– Nećete
me zadržati u bolnici?
– Vidjet
ćemo. Jel'bti htjela ostat?
– Neeeee“!!!!
– Onda
dušo, nećeš. U redu?
– Mogu
doma?
– Polako,
reko sam. Daj da napišem tu tvoju pizdariju.
– Koja mi
je dijagnoza?
– Nebitno.
Koje ono lijekove uzimaš?
– Eglonyl,
Xanax, Normabel, Velafax...
- Onda ćemo izbaciti Eglonyl i povećati ti
Normabel na 10 miligrama, četiri puta na dan. Ako ti se bude spavalo, smanji
slobodno.
A onda opet cmokne jezikom. Ts ts. Ts Ts.
Negodovanje. Zar zbog muškarca si ovo
dopustiti?! Razumijem stres i boleštine u familiji, ali ovakva lijepa žena kao
ti... Muškarce trebaš iskoristit', iscrpit ih u krevetu, Barbara, dušo, a ne
patiti i svađati se. Još i te tvoje nepotrebne frustracije i traume od prošle
godine. Ajde idi sad u miru i da vidim kako se smiješ.
- Doma idem?
- Doma ideš.
- Hvala vam, doviđenja.
– Ček bolan Barbara...
- Recite.
- Osmjeh ti dobro stoji.
Uf jebote.
Razmišljam na glas. Nakupilo se meni toga dosta. Sve. Sve jebeno sve. Gad. I to
s njim i prokletom droljetinom od Bibe. Kune se da se nisu poševili. Da je to
bilo samo da mi se osveti zbog Daxa. Ma da. Laže, đubre, laže. Ne vjerujem mu.
Ali tko zna. Nitko ništa ne zna, krhko je znanje, poludjet ću i krepat ću i
prokleti ovaj crno-bijeli svijet, ničija mama, tata, pas i kravata, jebem ti
slomljeno srce i to što nemamo love za režije i hranu, za skupe provode, mi
plešemo. Oooo, cijeli dan i noć! Mi plešemo. Materinu. Skačemo. I to što sam
sama i luda, i nemam nikoga, sav taj džez i bluz, hop-cup-poskoćiću-mobing u
redakciji, boleštine, strahovi, nonsens brige, svađe, uključujući sve moje frustracije
i traume vezane za mile i nemile događaje u zadnjih nekoliko prokletih godina. Došla
sam do ruba. Moje ime je...
TUGA. Nitko mi neće doći na sprovod. Ja sam
nitko. Ja sam ništa. Nema me više u ničijim molitvama. Odavno. A sad je dosta. Format:
C! Enter. Hard diskje pregorio. Tejk it izi, Barb. Evritingz gona bi oulrajt.
Iz
KBC;Hitne prisijatrijske ambulante
Otpusno
pismo
U
ranojutarnjim satima, nakon neprospavane noći, u pratnji osoblja iz kola hitne
pomoći na pregled dolazi četrdesetvogodišnja žena, zaposlena, novinarka.
Pozlilo joj na radnom mjestu. Izrazito je urednog vanjskog izgleda, sniženog
osnovnog raspoloženja, regresivna i plačljiva.
Osjeća
se „paralizirano“ i „ne zna što bi učinila“. Ne izražava potrebu za razgovorom
sa strukom.
Iz
daljnje opservacije zaključujem da je riječ o neizgrađemoj osobi, trenutačno
nekritičnoj spram realiteta, sklonoj anksiozno-depresivnom i somatoformnom
načinu reagiranja, koja je/bila je u neadekvatnom partnerskom odnosu koji se
temelji na projektivnim identifikacijama i preporučujem joj daljnji
psihoterapijski tretman oko čega se ona slaže.
Medikamentozno,
pacjentici je određen anksiolitik i hipnotik nebenzodiapinskog tipa,
intravenozno.
- Peg? I
to je to?!
- Barb...
- Kud da idem sad?
- Barb smiri se, molim te po tisućiti put.
- Kome da
se vratim?! Balokoviću? U prazan stan?!
- Barb.
Za osam minuta ide nam sedmica za Zapruđe.
- Jebeš
Zapruđe.
- Ne
seri. Evo piše na displeju.
- Peg
pusti me na miru.
- Da,
šefice.
Kupujem na kiosku perec a nije mi do jela.
Golubovi, držite! Dobre ptičice, papajte. Guguću, seru i šepure se oko mene i ja
skužim na asfaltu, tik uz moje cipele neki šareni papirić, neku sličicu kraj
sebe na podu, pa je podignem mislivši da je možda sudbinska. Slika je lijepa,
palme i tirkizno more, a poruka uz sliku glasi: Travelling is the best present you can give yourself – and it's better
than any drug, believe me. J.S.P. *
Na
egzotično putovanje? Nemojte me je... U crkvu?
Kam?!
Stojim tu s Peg na ulici, sva ušlagirana infuzijom
u ovo odurno prosinačko rano jutro i proklinjem život i samu sebe. Kurafte
životus. Cigani. I oni umiru pjevajući. A ne samo ptice*. Mrzim svećenika.
Ostavio je ženu koju je volio. Prave ljubavi. Nema ih ili su tužne. Jesen stiže
Dunjo moja, uzmi gan i upucaj se. Srce ti je prah. I u prah ćeš se pretvoriti.
- Peg,
odi doma. U redakciju, il kam već moraš
- I da tebe ostavim samu u ovakvom stanju?!
- Ma odi, sve pet.
- Barb, bojim se za tebe.
- Kae? Nebum žile rezala.
- Ali već jesi.
- Da i?!
- Koliko puta Barb? Ajd' prisjeti se.
- Na! Gledaj! Evo ti! Na! Kolko crta vidiš?!
Dvaput, triput, koga briga?!
- Barb...
- Pusti me u tri pičke materine.
Buljim u crkvu preko puta i ne mičem se s
mjesta. Osjećam se prazno, oči u oči sa strahom, dubljim i jačim od ičega što
sam ikada u životu iskusila.
Odjednom čudan filing me obuzme. Sama sam.
Ne samo sama u smislu da nemam prijatelja, Peg je tu i nju ne računam – sama
sam bez bliskih ljudi, njihovih strepnji, i njihove ljubavi koja me bodrila, Goran
prokleti Goran što mi radi, prepuštena samoj sebi i mogu se pouzdati jedino u ovaj
izbljuvani pločnik pod nogama i u sebe samu. Bog? Jel umro? Goethe. Svašta
nešto. Helou? Ima li koga gore? Mo'š mislit.
Crkva s
druge strane uličice bez imena još je uvijek tamo stajala i buljila u mene, ali
sad se nekako pretvorila u hrpu bijelih stijena na nekoj divljoj osami, sazdana
od ispucana i ogoljena kamena, kakva je stvarno i bila. I ova bljuzgava, prljavim
snijegom pokrita ulica, dobila je bezbojan, beživotan izgled. Fak. Fejk.
Cabaret. Da, i ona se ubila na kraju.
Elsie.
Zapalila
sam cigaretu drhtavom rukom zvjerajući oko sebe. PallMall dugi, crveni. Dim. Pokreti
su mi nesvjesni. Tupi, omamljeni. Nečisti zidovi prijeteći su se nadvili nad
mene, pitajući me nijemo pitanja kojima ne znam odgovora. Sve je lišeno svakog
značenja; čini se da se moj život obrnuo u nepokretan san, kojeg će sleđene i
ukrućene slike, scene, tupe vizije ostati nepromjenjene cijelu jednu
vječnost.
Nema komentara:
Objavi komentar