nedjelja, 5. siječnja 2014.

KRALJICA BEZ KRALJA


Upomoć. Umirem. Upomoć! Zlo mi je. Umirem!
(Barbara, otpjevaj nešto!)
Nakon žestoke svađe sinoć s Goranom, nakon što je otišao i ostavio me na balkonu s napola popušenom cigaretom, zblenutu, začuđenu i u šoku, odlučila sam probdjeti ostatak noći i otići drito u redakciju. Sva uplakana i još i naotečenih kapaka, otišla sam ravno za svoj stol, sjela za stolicu-vtuljak, zavrtila se par puta i digla noge na radnu površinul. U kaubojskom stilu. Uključila sam komp, opsovala mu sve po spisku, obrisala od suza razmazanu maskaru, lupila svom snagom šakom u monitor, rasplakala se, progutala knedlu, naježila se i počela mahnito tipkati:
Vrapče. Jankomir. Rebro. Ludara. Biraj, bejbe. Betty odavno nije više fora. Smrt je kraljica. Gad je otišao. Na moj sprovod neće doći. Ne smije. Kad umrem, recite mu da mi ne dira grob. Jer ću se mrtva dići i ubiti ga.
Gad.Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. Gad. I ona se na kraju ubila. Klasika. Ne. On ju je ubio. Ona si je oko iskopala*, a on je zadavio. Volio ju je.
PA – TE- TI- KA. Pašteta. Paštašuta.
Kraj.
(Lijepa si.)
„MRŠ!“
- Barb je poludjela.
- Netko me spominje?!
 Pssst. Slom živaca.
 (Lijepa si.)
„Ubit ću teeeee! To hoćeš? Umriiiiiii!!!!!!!“ 
(Lijepa si.)
Gadeeeeeeeeeeee!!!“
Pukla je. Tiho.
- Vi ste lude! Sve ste lude! Prestanite šaptati! Pustite me na miru!
Pssst. U bolnicu.
Prve jutarnje kolegice pristigle su u redakciju i sad bulje u mene i slušaju kako urlam. „Mrtav si! Evo ti, na, metak, nož, umri!“ Pričinilo mi se na tren da sam ga vidjela, snenog i raščupanog kako mi ide u susret, ali vizija je brzo iščeznula i sve je opet bilo prepuno crnih i bijelih točkica kao u nekom bed trip-ukazanju, noćnoj mori bez početka i kraja, tužnoj halucinaciji. A onda mi je srce počelo luđački kucati. Lupati. Udarati. Sve brže i brže. Gubila sam dah, a niz leđa curio mi je ledeni znoj.  Crnilo pred očima tjeralo me u panični strah da ću umrijeti. A onda sam pala na pod. Umrijet ću. Ionako to želim. Nema me više. Mrtva sam. U faking četrdesetdrugoj godini svojeg kratkog osakaćenog života. Tko bi rekao da će ovako stamena žena poput mene, Barbare Meštek, novinarske atrakcije i genijalke u redakciji INN-a, jednog od trenutno najpopularnijeg ženskog modnog portala na netu i i kandidatice za Pulitzerovu nagradu za članke o ženskom fetiš donjem rublju, usred redakcije izgubiti pamet i kontrolu, crknuti zbog jednog muškarca, grcati i buncati u panici, totalno bespomoćna. Jebeno bespomoćna. Faking aloun. Mislim da sam se srušila u nesvjest jer mi se nešto crno nadvilo nad kapke. Ležim i tresem se na podu. Da se bar onesvijestim, da ništa ne osjećam. Ovako me budnu i svjesnu, svakim trenutkom teška tuga. Nema utjehe. Zažmirim, i kad me je tama uzela k sebi, ostala sam sama u svojoj boli. Ništa više nije imalo smisla. Osjećam kako mi se približava neka čudovišna crna zvijer, kako puže tlom pa prelazi na moje noge. Gladna je. Žedna moje krvi. Moja će ju smrt nahraniti, jer ja se više ne mogu suočiti fejs tu fejs sa životom. Gotovo je. 
(Barbara, odglumi to!)
Ne mogu micati prstima. Snažna bol u prsima mi oduzima dah. Netko urla.   
- Ima sve indikacije srčanog udara! Infarkt! Evo, sva je poplavila! Barb? Barb, čuješ li nas? Barb reci nešto! Najrađe bi im rekla da idu u onu stvar, zar ne kuže da sam sva utrnula i paralizirana i ne mogu micati usnama?! Bol u prsima postaje sve žešća. Infarkt. Isusamu.
(Lijepa si.)
Netko je pozvao hitnu. Bolničari me nose u kola, a vidim da Peg ide sa samnom.  
– Barbara Meštek.
Peg priča s doktorom koji nešto upisuje u komp.
- Meštek, ne Mečtek! Godište? Sedamdesetdrugo. Je, na penicilin.
- Barb, na penicilin si alergična, je' tako? – ovo je više konstatacija nego pitanje, pa ne moram otvarati usta.
Nakon povuci-potegni-rastegni-okreni-zini-pokaži-zjenice pregleda, kažu da trebam na hitnu psihijatrijsku, jer da imam napad panike. Posjedaju me u invalidska kolica i govore da će sve biti u redu, je, sve će biti u redu, samo relax, opušteno, sve pet.
Psihijatar, dežurni, sasvim slučajno je baš onaj moj Bosanac. O ne!  Sad će mi držati bukvicu. Nisam više od pola godine bila na kontroli.
- O pa draga moja Barbara, dobrodošla ti u moje dežurstvo. Vidi je što je zgodna. Skockana. A Barbara?
– Dobar dan, profesore – promucam.
– Nem' ti meni tako mutavo, nasmij se!
– Nije mi do smjeha. Profesore, što mi je?
– Vidjet ćemo.
– Jel' infarkt?
– Barbara, ne zajebavaj. Kakav te infarkt sad ulovio.
      Ali ta bol u prsima, profesore.
      Nije infarkt i začepi! Nego,zlato, Barbara, dušo, ajd ti meni  odpjevaj nešto.
     Neee.
     Otpjevaj mi „Milost“ .
     Kaj?!
-      Bijah slijep a sada vidim. Ja ću te pratiti na gitari.
-      Amaaazing Graaaaceee...     
Isuse on je totalno lud.
– Ne mogu!
– Ajd onda onu našu, bosansku. „...Noćas zvijezde padat će, jedna od njih naša je...“  Pjevaj, Barbara! Jeboga ja. Da te čujem!
-      Ne mogu.
-      Pjevaj ili ćeš ostati u bolnici.
-      Neeeeeeeee!!!!
–  Dobro, onda ćeš prileći malo. Sestro, dajte ovoj mojoj Meštekici dvadest miligramai c vitamin u fiziloškoj otopini intravenozno.
Šrink me poslao na infuziju. Mater mu.
Prof.dr. Makovljević. Raspjevani Bosanac, rođeni Sarajlija. Namjerno mi to radi jer zna koliko se bojim igle. I zna da ću popizditi zbog toga, ali infuzija će učiniti svoje. Ležim tako i buljim u plafon. Teče i teče, teče jedan slap, kapljica, kap, kap, kap.
     Gotovo je, idemo. Možete ustati – viče sestra da me probudi jer mora da sam zaspala od tih normabela u kapima.
     Kae ovo, sestro? Kam me vodite sad? Hoću doma, dobro mi je.
     Sumnjam.
     Hoću doma!
     Ne možete. Morat ćete možda ostati u bolnici.
     Kae, dobro sam! Idem doma!
– To će profesor Makovljević odlučiti. 
-  Ooooo...! Evo moje Barbare, dođi dušo, reci što se dogodilo?
- Poludjela sam. Goran me...
– S Goranom si se svađala?!
- Ostavio me. Bio s jednom fufom. Kaže da nije...
- Pa što? Ko ga jebe.
- Poludjet ću bez njega!
- Barbara, dušo, ne zajebavaj. Po koji put ti trebam reći da se ne dovodiš u ovakvu situaciju?! Zbog muškarca ovako patiti, ts ts, ts ts.                                           
- U kurac i vi i bolnica i Goran i režije i Božić katolički i pravoslavni da prokleta vam bila svima nova godina! Nemam nova..
- U redu je, Barbara. Sve ja to razumijem. Ali s muškarcima u konflikt netko s tvojom graničnom dijagnozom ne smije si dopustiti da ulazi samo tako. Ostavio te, pa što? Koliko novaca trebaš?
– Ma, ništa profesore, hvala vam od srca, stvarno, divni ste, ali ne mogu to.
– Ajd' ne zajebavaj, uzmi.
     Ne!
     Dobro, ako trebaš, tu sam.
     Hospitalizirat ćete me?
     Paranoidna si.
     Hoćete, znam.
     Ne trkeljaj.
     Hoću doma!
     Ići ćeš, samo ne odmah. Polako. Opusti se.
     Nećete me zadržati u bolnici?
     Vidjet ćemo. Jel'bti htjela ostat?
     Neeeee“!!!!
     Onda dušo, nećeš. U redu?
     Mogu doma?
     Polako, reko sam. Daj da napišem tu tvoju pizdariju.
     Koja mi je dijagnoza?
     Nebitno. Koje ono lijekove uzimaš?
–  Eglonyl, Xanax, Normabel, Velafax...
- Onda ćemo izbaciti Eglonyl i povećati ti Normabel na 10 miligrama, četiri puta na dan. Ako ti se bude spavalo, smanji slobodno.    
A onda opet cmokne jezikom. Ts ts. Ts Ts.
Negodovanje. Zar zbog muškarca si ovo dopustiti?! Razumijem stres i boleštine u familiji, ali ovakva lijepa žena kao ti... Muškarce trebaš iskoristit', iscrpit ih u krevetu, Barbara, dušo, a ne patiti i svađati se. Još i te tvoje nepotrebne frustracije i traume od prošle godine. Ajde idi sad u miru i da vidim kako se smiješ.
- Doma idem?
- Doma ideš.
- Hvala vam, doviđenja.
– Ček bolan Barbara...
- Recite.
- Osmjeh ti dobro stoji.

Uf jebote. Razmišljam na glas. Nakupilo se meni toga dosta. Sve. Sve jebeno sve. Gad. I to s njim i prokletom droljetinom od Bibe. Kune se da se nisu poševili. Da je to bilo samo da mi se osveti zbog Daxa. Ma da. Laže, đubre, laže. Ne vjerujem mu. Ali tko zna. Nitko ništa ne zna, krhko je znanje, poludjet ću i krepat ću i prokleti ovaj crno-bijeli svijet, ničija mama, tata, pas i kravata, jebem ti slomljeno srce i to što nemamo love za režije i hranu, za skupe provode, mi plešemo. Oooo, cijeli dan i noć! Mi plešemo. Materinu. Skačemo. I to što sam sama i luda, i nemam nikoga, sav taj džez i bluz, hop-cup-poskoćiću-mobing u redakciji, boleštine, strahovi, nonsens brige, svađe, uključujući sve moje frustracije i traume vezane za mile i nemile događaje u zadnjih nekoliko prokletih godina. Došla sam do ruba. Moje ime je... 
TUGA. Nitko mi neće doći na sprovod. Ja sam nitko. Ja sam ništa. Nema me više u ničijim molitvama. Odavno. A sad je dosta. Format: C! Enter. Hard diskje pregorio. Tejk it izi, Barb. Evritingz gona bi oulrajt.
Iz KBC;Hitne prisijatrijske ambulante
Otpusno pismo
U ranojutarnjim satima, nakon neprospavane noći, u pratnji osoblja iz kola hitne pomoći na pregled dolazi četrdesetvogodišnja žena, zaposlena, novinarka. Pozlilo joj na radnom mjestu. Izrazito je urednog vanjskog izgleda, sniženog osnovnog raspoloženja, regresivna i plačljiva.
Osjeća se „paralizirano“ i „ne zna što bi učinila“. Ne izražava potrebu za razgovorom sa strukom.
Iz daljnje opservacije zaključujem da je riječ o neizgrađemoj osobi, trenutačno nekritičnoj spram realiteta, sklonoj anksiozno-depresivnom i somatoformnom načinu reagiranja, koja je/bila je u neadekvatnom partnerskom odnosu koji se temelji na projektivnim identifikacijama i preporučujem joj daljnji psihoterapijski tretman oko čega se ona slaže.
Medikamentozno, pacjentici je određen anksiolitik i hipnotik nebenzodiapinskog tipa, intravenozno.
-  Peg? I to je to?!
-   Barb...
-   Kud da idem sad?
-   Barb smiri se, molim te po tisućiti put.
-  Kome da se vratim?! Balokoviću? U prazan stan?!
-  Barb. Za osam minuta ide nam sedmica za Zapruđe.
-  Jebeš Zapruđe.
-  Ne seri. Evo piše na displeju.
-  Peg pusti me na miru.
-  Da, šefice. 
Kupujem na kiosku perec a nije mi do jela. Golubovi, držite! Dobre ptičice, papajte. Guguću, seru i šepure se oko mene i ja skužim na asfaltu, tik uz moje cipele neki šareni papirić, neku sličicu kraj sebe na podu, pa je podignem mislivši da je možda sudbinska. Slika je lijepa, palme i tirkizno more, a poruka uz sliku glasi: Travelling is the best present you can give yourself – and it's better than any drug, believe me. J.S.P. *
Na egzotično putovanje? Nemojte me je...  U crkvu? Kam?!
Stojim tu s Peg na ulici, sva ušlagirana infuzijom u ovo odurno prosinačko rano jutro i proklinjem život i samu sebe. Kurafte životus. Cigani. I oni umiru pjevajući. A ne samo ptice*. Mrzim svećenika. Ostavio je ženu koju je volio. Prave ljubavi. Nema ih ili su tužne. Jesen stiže Dunjo moja, uzmi gan i upucaj se. Srce ti je prah. I u prah ćeš se pretvoriti.
 - Peg, odi doma. U redakciju, il kam već moraš
- I da tebe ostavim samu u ovakvom stanju?!
- Ma odi, sve pet.
- Barb, bojim se za tebe.
- Kae? Nebum žile rezala.
- Ali već jesi.
- Da i?!
- Koliko puta Barb? Ajd' prisjeti se.
- Na! Gledaj! Evo ti! Na! Kolko crta vidiš?! Dvaput, triput, koga briga?!
- Barb...
- Pusti me u tri pičke materine.
Buljim u crkvu preko puta i ne mičem se s mjesta. Osjećam se prazno, oči u oči sa strahom, dubljim i jačim od ičega što sam ikada u životu iskusila.  
Odjednom čudan filing me obuzme. Sama sam. Ne samo sama u smislu da nemam prijatelja, Peg je tu i nju ne računam – sama sam bez bliskih ljudi, njihovih strepnji, i njihove ljubavi koja me bodrila, Goran prokleti Goran što mi radi, prepuštena samoj sebi i mogu se pouzdati jedino u ovaj izbljuvani pločnik pod nogama i u sebe samu. Bog? Jel umro? Goethe. Svašta nešto. Helou? Ima li koga gore? Mo'š mislit.
Crkva s druge strane uličice bez imena još je uvijek tamo stajala i buljila u mene, ali sad se nekako pretvorila u hrpu bijelih stijena na nekoj divljoj osami, sazdana od ispucana i ogoljena kamena, kakva je stvarno i bila. I ova bljuzgava, prljavim snijegom pokrita ulica, dobila je bezbojan, beživotan izgled. Fak. Fejk. Cabaret. Da, i ona se ubila na kraju. Elsie.  
Zapalila sam cigaretu drhtavom rukom zvjerajući oko sebe. PallMall dugi, crveni. Dim. Pokreti su mi nesvjesni. Tupi, omamljeni. Nečisti zidovi prijeteći su se nadvili nad mene, pitajući me nijemo pitanja kojima ne znam odgovora. Sve je lišeno svakog značenja; čini se da se moj život obrnuo u nepokretan san, kojeg će sleđene i ukrućene slike, scene, tupe vizije ostati nepromjenjene cijelu jednu vječnost.  



Nema komentara:

Objavi komentar