Komadićima
toalet-papira i bebi-uljem skidam skorenu šminku i s kapaka, psujem maskaru i
crne grudice i zabuljim u svoje krupne zelene oči. Uvijek kad popijem više od
dva-tri hajnekena, moje plavo-sivo-zelene oči postaju zelene kao pivska flaša. Kaže
Goran da se zaljubio u te velike oči na mojem mršavom licu. A sad grinta nešto
u sobi i hoće privuči pažnju. Prčka nešt po mojem laptopu. Izvirim van i
škicnem. Mršti se i čita tekst koji nisam sejvala. Sad će bit parade, slutim. Ma,
ko da je važno šta on kaže i o mojem pisanju. Opet me gnjavi i dekoncentrira
taj čovjek. Dosadno mu je. I kaj da mu ja radim? Poludim kad ide čitati moje
tekstove, koje redovito, as default popljuje. Pod izlikom da je to „dobronamjerno“
i da bi on to napisao bolje. Ovo ti je sranje, ovo ti je tak-tak, ovo baci,
totalni šit... Majmun. Puščaj me na miru, ti zajebani čovječe.
(Lijepa
si.)
Šic! Natežem kožu oko očiju i sretno
konstatiram da nemam bora. Hvala majci prirodi, onoj koja me porodila i hvala nebesima.
Geni moji dragi, ajlavju ol! Pućim usne i ljubim sliku svoju. E da, a sad
mantra.
(Lijepa
si.)
Svakoga
dana u svakom pogledu sve više napredujem.
Svakoga
dana u svakom pogledu sve više...
-
Baarbaraaaaaa!
- Isuse,
preplašio si me. Kae?!
- Pročitao
sam one tvoje bilješke.
- Mislim,
ti si stvarno sick.
- Gle,
tekst ti je, ono, glup... do zla boga.
- Ko si
ti jebote da komentiraš kaj ja pišem?
- Iskoristila
si svoj bonus.
- O čemu
ti pričaš?!
- Znaš ti
dobro.
-
Molim?!
- Gadi
mi se takvo pisanje.
- Kaj?
-
Namjensko, Barbara. Općenito ne volim namjensko pisanje.
– Koje jebeno namjensko pisanje?!
-
Pa
ona usporedba, ono sa Zoranom i Saxom.
- Goran i Dax, pa što? Benigna sintaksa.
- Vrijeđa me. Kao čovjeka.
- Isuse, o čemu ti to?!
- Ja
sam čovjek prije svega, ako nisi znala. I pun mi je kurac tvojeg namjenskog pisanja u kojem sam ja
metafora ili literarni lik.
- Nou
koment. Paranoja te dere, a?
- Ne.
Samo ne želim više biti tvoja metafora.
- Onda se
jebi pa ćeš biti literarni lik.
- Barbara,
ozbiljno ti govorim. I makni se iz kupaone, htio bih se istuširati i piša mi
se.
- Pišaj,
ko ti brani!
- Bože, on je lud. On je potpuno lud. L u
d. Lud čovjek. Gledam svoj odraz u špiglu. Gusta plava griva koja se u valovima
slijeva niz oval lica sve do ispod ramena, naglašava moje blijedo. Fokusiram se
na oči i trepćem, buljim, trepćem,
natežem ih u koso kao kineskinja i utrljavam noćnu kremu oko njih.
- Jesi gotova jebemu mater?!
- Kretenu.
- Dat' ću ti ja kretena u
horizontali.
- Ne štipaj me, boli!
- Fali tebi vitamina K.
Promatram ga. Htjela ja to ili ne htijela
priznati, jebeno je zgodan. Ima nešto u toj njegovoj šlampavo razbarušenoj
poludugoj tamnoj kosi i tim djetinjim plavim očima. Gad. Koji sam ja
mazohist...
Kao da mi čita misli, nježno me gricne za
vrat i usnama polako prelazi na moje lice. A onda me sočno poljubi svojim punim
usnama od kojih mi uvijek zastaje dah. Stresem se. A onda mu se prepustim.
Ljubimo se na lavabou. Osjećam njegov dlan na svojim leđima kako klizi prema
dolje. Gad. Poznaje dobro sve moje erogene zone.
- Dosta Gorane, rano ustajem.
– Da, pa kaj?
– Gorann..ne.. Ne iživljavaj se na meni!
Boli! Sadisto jedan! Nađi si Justinu i...
Nježni poljupci me ušutkaju i zaklopim oči.
Mrcina me ljubi posvuda. A onda promrlja:
- Što da radim s tobom, mala?
Uvijek to kaže. Prstima mi raščešljava kosu
i gleda me.
– Lijepa si.
I ajde Barb
ti sad njega mrzi. Kako sam slaba. Prokleto sam slaba kad je Goran u pitanju. Govori
mi da sam luđakinja, naporna i histerična, prijeti mi prekidom ako s fejsa ne
obrišem neke muške profile koji mu se ne sviđaju, pakira se, odlazi, vraća se,
prijeti, pa je dobar i maza. Kuha. Sprema i čisti stan. Pegla naš veš. Ne znam.
Volim ga. Ljubomoran je. I ja sam pomalo, samo to vješto prikrivam. Neki dan mi
je postavio ultimatum – ili blokiranje nekog tipa, mojeg frenda iz osnovnjaka,
ili – on odlazi.
- Idi!
- E bogami hoću.
Nema komentara:
Objavi komentar