Svibanj 2014, Bundek.
- Ajmo plivati. Namignem mu i poprskam ga vodom.
- Eeej..!
- Kae tužni Gorane?! Zbog čega si danas
potišten?
- Nisam potišten.
Ali bio je.
Sinoć smo do dugo u noć razgovarali nakon što
je oduševljenje zbog mojeg trbuščića splasnulo. Na testu za trudnoću plavio se minus.
Fak, fak, fak. A tak smo se veselili. Sranje. Goran je bio tužniji od mene. Sve
smo već isplanirali. I za kolica i kinderbed, dječju sobu, barbike, spidermana
i nogometnu loptu. Čak smo bebaču dali i ime. Bebačici. Svejedno.
- Ako nisi potišten, dokaži to. Šetala sam
po vodi i koljenima radila male valove. – Dođi, idemo se igrati.
- Prestari smo za igru.
- Ja nisam.
Spustila sam se u vodu i duboko zaronila.
Kad sam izronila voda mi je curila niz kosu a Goran se napeto zagledao u moju
mokru majicu, odnosno obline ispod majice. Želio me. Tu i sad. Odmah.
- Zaboravila sam da si veliki dečko. Preodrastao
za ovo moje djetinjasto brčkanje u vodi.
Ponovo sam zaronila i zaplivala tamnom vodom.
Kad me je zgrabio za gležanj, opirala sam se i smijala. Moj ga smijeh uvijek
raspoloži.
- Pokazat ću ja tebi ko je veliki, rekao je
i potopio me.
Bilo je to tako nevino. Sunce i voda,
blještav nagovještaj početka ljeta, prijelaz iz hladnog u toplo, smijeh zaljubljenih
klinaca.
Nije moglo ostati nevino.
- Zima ti je?
- Malo...
- Hoćeš moju jaknu?
Kimnula sam glavom i nasmiješila se.
- Lijepa si.
- Mišu moj...
Deco, šic. Ovo je za velike.
KONEC
Nema komentara:
Objavi komentar