PROLOG
Prosinac 2013. godine
Upomoć. Umirem. Upomoć! Zlo mi je. Umirem!
(Barbara, otpjevaj nešto!)
Nakon žestoke svađe sinoć s Goranom, nakon što je otšao iz mojeg života i ostavio me samu, prestrašenu i u šoku, odlučila sam probdjeti ostatak noći i otići u redakciju. Sva uplakana još i naotečenih kapaka, otišla sam ravno za svoj stol, uključila komp i sve je bilo okej, kao u nekom lijepom snu, a onda mi je počelo srce čuđački udarati. Gubila sam dah, a niz leđa curio mi je ledeni znoj. Crnilo pred očima tjeralo me u panični strah da ću umrijeti. A onda sam pala na pod.
Umrijet ću. Ionako to želim. Nema me više. Mrtva sam. U 42 godini svojeg kratkog i turbulentnog života. Rokenrol.Tko bi rekao da će ovako stamena žena poput mene, Barbare Meštek, genijalke u redakciji INN-a, jednog od trenutno najpopularnijeg ženskog modnog portala na netu i i kandidatice za Pulitzerovu nagradu za članke o kremicama i ženskom fetiš donjem rublju, pasti na pod i umalo izdahnuti zbog jednog muškarca, grcati u panici totalno bespomoćna. Sama. Mislim da sam se srušila u nesvjest jer mi se nešto crno nadvilo nad kapke. Ležim i tresem se na podu.
Da se bar onesvijestim, da ništa ne osjećam. Ovako me budnu i svjesnu, svakim trenutkom teška tuga. Nema utjehe. Zažmirim, i kad me je tama uzela k sebi, ostala sam sama u svojoj boli. Ništa više nije imalo smisla. Osjećam kako mi se približava neka čudovišna crna zvijer, kako puže tlom pa prelazi na moje noge. Gladna je. Žedna moje krvi. Moja će ju smrt nahraniti, jer ja se više ne mogu suočiti fejs tu fejs sa životom. Gotovo je.
(Barbara, odglumi to!)
Ne mogu micati prstima. Snažna bol u prsima mi oduzima dah. Netko urla.
- Ima sve indikacije srčanog udara! Infarkt! Evo, sva je poplavila! Barb? Barb, čuješ li nas? Barb reci nešto! Najrađe bi im rekla da idu u onu stvar, zar ne kuže da sam sva utrnula i paralizirana i ne mogu micati usnama?! Bol u prsima postaje sve žešća. Infarkt. Isusamu.
(Lijepa si.)
Netko je pozvao hitnu. Bolničari me nose u kola, a vidim da Peg ide sa samnom.
– Barbara Meštek.
Peg priča s doktorom koji nešto upisuje u komp.
- Meštek, ne Mečtek! Godište? Sedamdesetdrugo. Je, na penicilin.
- Barb, na penicilin si alergična, je' tako? – ovo je više konstatacija nego pitanje, pa ne moram otvarati usta.
Nakon povuci-potegni-rastegni-okreni-zini-pokaži-zjenice pregleda, kažu da trebam na hitnu psihijatrijsku, jer da imam napad panike. Posjedaju me u invalidska kolica i govore da će sve biti u redu, je, sve će biti u redu, samo relax, opušteno, sve pet.
Psihijatar, dežurni, sasvim slučajno je baš onaj moj Bosanac. O ne! Sad – Nije mi do smjeha. Profesore, što mi je?
– Vidjet ćemo.
– Jel' infarkt?
– Barbara, ne zajebavaj. Kakav te infarkt sad ulovio.
– Ali ta bol u prsima, profesore.
– Nije infarkt i začepi! Nego,zlato, Barbara, dušo, ajd ti meni odpjevaj nešto.
– Neee.
– -Ajde onu Amaaaaaazzing graaacccee, ja ću te pratiti na gitari.
Isuse on je totalno lud.
– Ne mogu!
– Ajd onda onu našu, bosansku. Noćas zvijezde padat će, jedna od njih ... Pjevaj, Barbara!
- Ne mogu.
– Dobro, onda ćeš leći malo. Sestro, dajte ovoj mojoj Meštekici dvadest miligrama u fiziloškoj intravenozno.
Šrink me poslao na infuziju. Mater mu.
Prof.dr Makovljević. Raspjevani Bosanac, rođeni Sarajlija. Namjerno mi to radi jer zna koliko se bojim igle. I zna da ću popizditi zbog toga, ali infuzija će učiniti svoje. Ležim tako i buljim u plafon. Teče i teče, teče jedan slap, kapljica, kap, kap, kap.
– Gotovo je, idemo. Možete ustati – viče sestra da me probudi jer mora da sam zaspala od tih normabela u kapima. – Kae ovo, sestro? Kam me vodite sad? Hoću doma, dobro mi je.
– Sumnjam.
– Kae, dobro sam! Idem doma!
– To će profesor Makovljević odlučiti.
- Evo moje Barbare, dođi dušo, reci što se dogodilo.
- Ma, niš' posebno. Posvađala sam se malo s...
– S Goranom si se svađala?!
- Ostavio me. Bio s jednom fufom. Kaže da nije...
- Pa što? Ko ga jebe.
- Poludjet ću bez njega!
- Barbara, dušo, ne zajebavaj. Po koji put ti trebam reći da se ne dovodiš u ovakvu situaciju?! Zbog muškarca ovako patiti, ts ts, ts ts.
- Ma nije samo Goran, nego i tuga i blagdani, depresija, mobing u redakciji. A i nemam novaca za platiti režije za prošli mjesec.
– Dobro je, Barbara. Sve ja to razumijem. Ali s muškarcima u konflikt netko s tvojom graničnom dijagnozom ne smije si dopustiti. Ostavio te, pa što? Koliko novaca trebaš?
– Ma, ništa profesore, hvala vam od srca, stvarno, divni ste, ali ne mogu to.
– Ajd' ne zajebavaj, uzmi.
– Ne! – Dobro, ako trebaš, tu sam.
– Hvala vam. – Koje ono lijekove ti uzimaš?
– Eglonyl, Xanax, Normabel, Velafax...- Onda ćemo izbaciti Eglonyl i povećati ti Normabel na 10 miligrama, četiri puta na dan. Ako ti se bude spavalo, smanji slobodno.
A onda opet cmokne jezikom. Ts ts. Ts Ts.
Negodovanje. Zar zbog muškarca si ovo dopustiti?! Razumijem stres i boleštine u familiji, ali muškarce treba iskoristit', iscrpit ih u krevetu, Barbara, dušo, a ne patiti i svađati se. Još i tvoje frustracije i traume od prošle godine. Ajde idi sad u miru i da vidim kako se smiješ.
- Hvala vam, doviđenja.
– Barbara, osmjeh ti dobro stoji.
će mi držati bukvicu. Nisam više od pola godine bila na kontroli.
- O pa draga moja Barbara, dobrodošla ti u moje dežurstvo. Vidi je što je zgodna. Skockana. A Barbara?
– Dobar dan, profesore – promucam.
– Nem' ti meni tako mutavo, nasmij se!
Nema komentara:
Objavi komentar